Inicijativu za osnivanje Državnog arhiva Bosne i Hercegovine, pokrenuo je Milan Popović. U predstavci predsjedniku Vlade NRBiH od 9. jula 1947. godine podnesen je i prvi Nacrt uredbe o osnivanju Državnoga arhiva.
Uredba o osnivanju Državnog arhiva NRB
|
Uredba o Državnom arhivu NRBiH proglašena je 12. decembra 1947. Po odredbama Uredbe, arhiv kao samostalna ustanova Predsjedništva vlade sakuplja, sređuje, čuva arhivsku građu i omogućava njeno proučavanje. S tim u vezi određeno je da će sve ustanove arhivu predati svoju arhivsku građu nastalu prije 1918. godine. Ustanove su obavezane dostavljati spiskove materijala koji posjeduju, te obavještavati Državni arhiv o svim prinovama, kao i promjenama na čuvanoj građi.
30. januara 1948, inicijator Milan Popović je postavljen za upravnika, a zvanično je arhiv počeo radom 2. februara 1948. godine.
U momentu osnivanja Državnog arhiva BiH, arhivska građa u zemlji bila je fizički ugrožena. Zato je osnovni zadatak novoosnovane ustanove bio prikupljanje, a samim tim interveniranje u smjeru spašavanja arhivske građe, što postaje prioritetnom zadaćom arhiva i u dužem vremenskom periodu. Zahtijeva se briga o zaštiti arhivske građe i o sprovedbi propisa o njenom čuvanju. Počinju se izrađivati prva uputstva za pregledanje registratura i odabiranje bezvrijedne građe u njima. Arhiv obavlja mnoge poslove na preuzimanju arhivskih fondova iz registratura koje nadzire. Ovu djelatnost Arhiv obavlja na cijelom području Bosne i Hercegovine, jer se prva stvarna arhivska mreža u Bosni i Hercegovini uspostavlja 1953. i 1954. godine, kad je u Bosni i Hercegovini osnovano pet novih arhiva (1953. u Banja Luci; 1954. u Doboju, Travniku, Tuzli i Mostaru).
Rad na fizičkom spašavanju mnoge arhivske građe i njenom preuzimanju u arhiv činio je s početka glavninu poslova Arhiva. U prvim godinama, Državni je arhiv za smještaj građe imao samo jednu prostoriju. Drugi osnovni problem u radu arhiva bio je stalni nedostatak kvalificiranog kadra. Takva situacija značajno je utjecala na rezultate Arhiva.
Novinski članak u «Oslobođenju» povodom 10 godina postojanja i rada Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, 2. IX 1957. |
Uslijed takvih okolnosti, zadugo je izostajao stručni rad na arhivskoj građi, obrada arhivske građe i izrada informativnih pomagala, konzervacija i restauracija arhivske građe, objavljivanje arhivskih izvora. Ipak, i druge djelatnosti počinju se razvijati pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Loše stanje preuzetih fondova, kao i teški smještajni uvjeti, koji su dodatno doprinijeli oštećenjima građe od raznih uzroka (vlaga, prašina, fizička oštećenja usljed pretrpanosti prostorija i sl.) dodatno su aktualizirali značaj djelatnosti restauracije i konzervacije arhivskoga gradiva. 1956. godine u Arhivu su nabavljeni prvi potrebni materijali, kao i laminator, a na raspolaganju je bio i godinu dana ranije nabavljeni aparat za mikrofilmiranje.
1956. godine započet je projekt Građa za proučavanje političkih,
kulturnih i socijalno-ekonomskih odnosa iz prošlosti BiH (XIX i XX vijek), kao projekt stalne edicije kroz koju bi se objavljivala arhivska građa. Veoma brzo pokrenuto je i pitanje izdavanja stručnoga časopisa, pa je 1961. Arhiv sudjelovao i u pokretanju Glasnika arhiva i Društva arhivskih radnika, u socijalističkom periodu jedinog stručnog glasila u Bosni i Hercegovini.
1956. godine, također, Arhiv je sudjelovao i u organizaciji prve «Nedjelje arhiva», koja je održana od 16. do 30. septembra. Niz godina, ovo je bila najprikladnija manifestacija za širu akciju arhivske službe na kulturno-prosvjetnom planu.
Za cjelokupnu arhivsku službu Bosne i Hercegovine, snažniji razvitak i mnogo veće mogućnosti započinju od 1962. godine, kad je proglašen Zakon o arhivima, prvi bosanskohercegovački arhivski zakon i jedan od najvažnijih arhivskih propisa donesenih u BiH. Ovim zakonom je arhivska građa zaštićena bez obzira u čijem se vlasništvu nalazi i je li evidentirana, a jednako je zaštićena i arhivska građa u nastajanju, tj. registraturna građa, koja se redovito odabire i izlučuje. Zakonom je utvrđen kompleksan karakter arhivskih ustanova kao upravnih, stručnih, znanstvenih i kulturno-prosvjetnih ustanova.
Izmjenama i dopunama ovog zakona, učinjeni su značajni pomaci, te je donesen novi Zakon o arhivima iz 1965. Ovim zakonom u definiciji arhivske građe po prvi put pominje se izričito i filmski materijal; definirana je i registraturna građa, kao građa nastala radom društveno-političkih zajednica i njihovih organa, radnih i drugih organizacija, dok je od značaja za njihov rad i dok iz nje nije odabrana arhivska građa; ustanovljeni su rokovi predaje arhivske građe arhivima, koji iznose najmanje 5, a najviše 30 godina od njenoga nastanka; izričito je rečeno da arhivska građa ima svojstvo spomenika kulture, a s time u skladu fondovi se poslije sređivanja i arhivističke obrade registriraju kod nadležnog zavoda za zaštitu spomenika kulture.
Osim toga, Zakonom je određena funkcija Arhiva Bosne i Hercegovine kao matičnog arhiva.
U predstojećem periodu, Arhiv BiH postigao je značajne rezultate na sređivanju i obradi arhivske građe. Dok je do 1968. godine u ovome arhivu bilo oko 80% nesređenih fondova, 1991. godine 59% arhivskih fondova bilo je pokriveno znanstveno-obavijesnim pomagalima (za 403 fonda postojalo je 85 vodiča, 12 analitičkih, 89 sumarno-analitičkih i 31 sumarni inventar, te 13 regesta, a 6 registara)
Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, Arhiv BiH proširio je stručni rad na zaštitu i obradu filmske građe u zemlji. Iako je filmska građa proglašena arhivskom Zakonom o arhivima iz 1965. godine, tek je Zakonom o kinematografiji iz 1973. godine određeno čuvanje filmske građe Bosne i Hercegovine u kinoteci. Proizvođači filmova obvezani su na predaju jedne nekorištene kopije filmova u prvoj godini njihova prikazivanja, a uvoznici na predaju najbolje kopije uvezenog filma odmah po isteku licence.
Odredbama Zakona o filmskoj djelatnosti 1978. godine određeno je čuvanje filmske građe u Kinoteci pri Arhivu BiH. U početku se operiralo brojem od 600 naslova u filmskom fondu. Formirana je kartoteka filmova za period 1945-1978. godine, a dobri rezultati polučeni u prikupljanju građe (oko 250 kutija spisa, 200 knjiga scenarija i knjiga snimanja, oko 100 dijalog listi, 150 plakata, 7000 fotografija i 40 kutija reklamnog materijala), što je obilježeno i prigodnom izložbom "35 godina bosanskohercegovačke kinematografije". U julu 1994. iz Arhiva BiH Kinoteka je izdvojena u samostalnu ustanovu.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća, započinje se razvijati i informacijsko-dokumentacijska djelatnost u arhivskoj službi Bosne i Hercegovine. Već 1962. godine, "referat naučno-informativne službe" pri Arhivu BiH prikupio je podatke o svim arhivima u republici. Bio je to temelj jednome centru pri središnjem arhivu u zemlji. Informacijsko-dokumentacijska služba u svoje je zadatke dobila dobila:
1.evidenciju svih arhivskih ustanova i zbirki arhivske građe u BiH, te građe u privatnom posjedu, kao i iz inostranih arhiva;
2.evidenciju arhivske građe, informativnih pomagala koja za građu postoje, arhivskih izvora u inostranstvu, stvaranje bibliografije radova nastalih korištenjem arhivske građe;
3.evidenciju korištenja arhivske građe na osnovi rada čitaonice; tj. evidenciju svih korisnika i njihovih istraživačkih tema
4. evidenciju registratura – arhivske građe u nastajanju, kao i stvaratelja i imatelja te građe.
Poseban dio kad je riječ o arhivskoj građi čini arhivska građa u inostranstvu. Arhivska struka u BiH od samoga početka bila je svjesna da istraživanja arhiva u inostranstvu, u kojima se nalaze fondovi relevatni za bosanskohercegovačku historiju ne predstavljaju tek nadogradnju, već obvezu da se stranim izvorima ispune praznine u memoriji naroda. U ovom pogledu, Arhiv BiH bio je jedan od nositelja projekta Kompleksno istraživanje arhivske i bibliotečke građe. U ovaj projekt, potpisan 7. novembra 1984. godine, pored arhiva, ušli su Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, Orijentalni institut, te Institut za istoriju.